11. svibnja 2009. zauvijek nas je napustio u 85. godini života naš dragi Ferdo Kvesić – legenda siračkih izgradnji i događanja.

Ferdinand – Ferdo Kvesić rođen je 1924. godine u selu Dužice kod Širokog Brijega u Hercegovini. Osnovnu školu i trgovački zanat završio je u Širokom Brijegu. 13. lipnja 1947. došao je u Sirač, a 10. kolovoza iste godine oženio se Adelom Petran. S njom je imao troje djece: sina Ferdinanda i kćeri Mariju ud. Pavičić (sadašnja ravnateljica O.Š. Sirač) te Silviju ud. Petrnel.

Nakon prvih šest šumarijskih godina i šefovskog mjesta u Službi radničkog snabdijevanja te rada u trgovini, zapošljava se u siračkoj Zadruzi. Tada je to bilo veliko i važno poduzeće. Postao je poslovođa otkupa svih poljoprivrednih proizvoda, otkup klada, rudnog drveta i drva za ogrjev. U to vrijeme građen je sadašnji Hrvatski dom.

Oko gradnje Doma počinje Ferdino sudjelovanje u izgradnju svega i svačega u Siraču. Ponekad je bio sudionik jer je radio na takvom radnom mjestu, no većinom je to dobrovoljni rad izvan radnog vremena.

Kao dugogodišnji tajnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva, kao tajnik Mjesne zajednice, kao predsjednik Sindikalne podružnice u Kamenu – svih tih godina Ferdo je u vrhu siračkih događanja i izgradnji. Može se reći da je u proteklih pedesetak godina sudjelovao u svemu što je izgrađeno, na ovaj ili onaj način. Nije to lako nabrojati no vrijedi pokušati.

Makadamske ceste po cijelom Siraču gdje ih tada nije bilo (1954.) radila je ondašnja Zadruga. Asfaltiranje cesta i betoniranje nogostupa od 1966. vodila je Mjesna zajednica sredstvima samodoprinosa. Ferdo je znao kolike je neugodnosti doživljavao i otrpio zbog oraha, "baščice s cvijećem" ili živice što je smetalo gradnji.

Za sve naše veće zgrade u Siraču on je znao "iz prve ruke" kako su građene: Dom, općinska zgrada, Sindikalni dom, Župni dvor, a o izgradnji Vatrogasnog doma mogao je napisati priču za cijelu jednu seriju. Tu su  još stambena zgrada na Orašju, Veterinarska stanica pa i Lovačka kuća. Poznata mu je svaka sitnica u izgradnji Mrtvačnice i uređivanju groblja. To što naše groblje izgleda tako lijepo dotjerano, njemu treba zahvaliti. Nitko u Siraču nije posadio i zalio ni približno toliko sadnica tuja, breza, ruža i lipa po društvenim površinama: kod sindikalnog, oko igrališta, u centru, na groblju…

Vodovodi u Švrakincu i Barici, plinovod po cijelom selu (dvije-tri sezone radnih akcija zajedno s Davidom Karlovićem Bijelim), telefon,…

Kad bi mogli, svi sirački mostovi govorili bi o tome kako je Ferdo obilazio njihovu izgradnju, najviše onaj veliki preko Bijele kod Vatrogasnog doma, ali i ostali: kod Vašatka, kod Moučke, kod škole, na Dubnici, Željnjaku, Klancu, na Brodu.

Još bismo mogli nabrajati igralište na Lanari, kuglanu, ljetnu pozornicu kod škole,… pa zatim: ivičnjaci u centru, križ i spomen obilježje domobranima na groblju, jarbol sa zastavom na Starom gradu, osvijetljeni crkveni toranj…

Ivanka Križ, iz knjige "Sirač – Zrnca povijesti i mnoga sjećanja"

Donosimo još jednu priču pod naslovom: "Ferdo je – Ferdo"

Trajalo je danima, tjednima. Gledali smo ga s našeg balkona. Ferdo Kvesić bojao je ogradu na nogometnom igralištu. Zapravo: najprije "šmirglao", zatim bojao temeljnom bojom pa onda pravom. On sam, cijelu ogradu: okolo naokolo-tri puta.

Kad bismo izišli na balkon sa šalicama jutarnje kave, on je već dolje fićukao i radio, detaljno i polako. U podne bi nestao. Viđali smo ga kad se vraćao. Koji put je pristao, i poslije podne popio kavu s nama i našim susjedima.

Šalili smo se ispitujući ga nije li mu dosadno samom, što ne nađe kakvo društvo, nije red da tajnik Mjesne zajednice to radi, ipak je on vlast… Smješkao se bez komentara.

-Ferdo, a ono, kad odmarate, zašto legnete u travu baš na centru?

-E, Dijete Milo – Dijete Drago, nemaš pojma kakav je to užitak. Vjetrić dolje uvijek pirka, oko tebe lijepa i mekana zelena trava, a ograda se tako najbolje vidi. Gledaš što si napravio, mjerkaš koliko još treba uraditi i zamišljaš kako će sve izgledati kad završiš. Uživaš što će to ostati iza tebe.

– I razumjeli smo ga, i nismo.

– Da on tako radi, činilo nam se normalno, ali nekog drugog u toj situaciji, nismo mogli zamisliti.

– Ferdo je – Ferdo!

Slava i Milenko Marković iz knjige "Sirač – Zrnca povijesti i mnoga sjećanja"

Ferdo je pripremao izdati knjigu o svim svojim pričicama koje su trebale ostati zabilježene u knjizi. U njoj je planirao bolje i detaljnije pisati o tome kako je radio i živio u Siraču no zasada će to ostati samo hrpa neobjavljenog materijala pohranjenog u njegovom domu.

I na kraju, u ime svih generacija u proteklih pedeset godina, a i u ime onih koji će doći, želimo se zahvaliti Ferdi i njegovom legendarnom biciklu za sve što je uradio u Siraču.

Iskrena mu hvala za svaku minutu njegova slobodnog vremena što je potrošio za naše dobro i ljepotu.