PUTOPIS S PUTOVANJA U MAKEDONIJU
Putovanje s KUD-om Kamen je ono što posebno uveseljava nas članove te nas zbližava na svoj poseban način jer tih nekoliko dana u tuđini najčešće možemo pričati samo jedni s drugima ili, što je učestalije, sami sa sobom. Tako smanjujemo šanse da se izgubimo u prijevodu, ali i dalje postoji velika mogućnost za to, to jest vrlo velika mogućnost.
Putovanje u Makedoniju je moje najduže putovanje s KUD-om poslije Grčke, i kada se sjetim tih predivnih 20 sati koliko je trebalo našem autobusu do tamo, vrlo je lako zamisliti i osjetiti kako sam se osjećao prije kretanja… Predivno. (Grčka im materina.) No dobro, pokušat ću opisati taj epski put iz svoje perspektive, naravno, onako kako je to zbilja bilo!
Krenusmo iz Sirača oko 22 h nakon klasične panike prije polaska u kojoj ljudi zaboravljaju na prvi pogled skroz nebitne stvari poput tambure, nošnje i slično, ali kada se jednom napokon krenulo, ništa nije moglo zaustaviti euforiju pa smo tako sve do Srbije… Spavali… I pošto smo munjevito nakon samo 2 h prešli našu stranu granice, osjećajući duboko u sebi i svojim srcima nekakav čudan gnjev zbog tako kratkog čekanja i isto tako neodoljiv osjećaj da nas sličan prelazak čeka i s druge strane, prelazili smo na drugu stranu s tako opisivim izrazima lica da ih jednostavno ne želim opisati. No, dolaskom na drugu stranu bili smo zapanjeni djelatnicima. Naime, muška populacija bila je zapanjena djelatnicima, to jest djelatnicom. Ne želim priznati da sam bio dio te zapanjenosti, iako nisam imao snage i srca pogledati u drugu stranu onoga trena kada je ušla u autobus. No, iz onoga što sam prikupio razgovarajući s cijelom tom muškom zapanjenom populacijom sastavio sam ovaj kratak opis te fatalne žene sa srpske granice koja je došla uzeti nam putovnice: „Njen pogled ledio je krv u žilama, a ostatak nje krv je tjerao da prokuha, a onaj ostatak ostataka, to jest ona plava košulja, kapa, lisice i pištolj tjeralo je da čovjek promisli, dobro promisli, i to dva puta jer čovjek je građen od krvi i mesa i lako mu ruka poleti na nedužnu šetačicu kroz bus s gomilom putovnica u ruci i jako, jako velikim ovlastima.“ Vidno uzdrmani tim događajima nitko, opet ponavljam, nitko od muške populacije, osim ako postoji nešto u što nisam upućen, nije mogao spavati, pa se velik dio preostalog dijela puta drijemalo. Sve dok opet nismo zaspali…
U međuvremenu vani su se mijenjala stanja i to slijedom: noć, jutro, makedonska granica, podne, poslijepodne, vrlo vjerojatno i preko 40 stupnjeva i taman kada postaje prevruće, to jest taman kada shvatimo da klima ne radi kako spada i kako počinje biti svak za sebe, stižemo na odredište. I svi veseli i radosni shvatismo da to nije odredište te se nastavimo voziti još nekih 10-ak kilometara. Napokon smo tu u malenom hotelu u koji veselo kročimo gledajući kako nas puževi prestižu zbog našeg brzog, odmornog, nimalo iscrpljenog kretanja.
Svi izlazimo poluskuhani, a neki otprije već dobro ispečeni, na primjer osoba kodnog imena Brane, smještamo se u prostrane sobe u koje ne može ući više od 4 osobe, odnosno može, ali se onda ne da otvoriti ormar. Slušamo, gledamo i ne vjerujemo u činjenice da do grada ili jezera moramo taksijem i zamišljamo samo kako da se izvalimo u bazen koji zajedno s hotelom čini doista prekrasan kompleks. U tome hotelu bilo je zamijećeno je izuzetno ljubazno osoblje kao i ostatak ohridskog stanovništva. Sve su to ljudi čija ljubaznost nema granica, naravno, samo ako ste za tu ljubaznost voljni platiti i razumnu cijenu. Bilo kako bilo, nakon dugoga puta valjalo je malo i odmoriti, pa večerati, pa odmoriti, pa pošto od tog silnog odmaranja i onako ne bismo mogli spavati, odlučili smo otići do grada po nekakav sok… U gradu smo zahvaljujući „brzim“ intervencijama makedonskih taksista bili već za oko sat vremena, kad se kazaljka na satu približavala broju 22 i nas 4 viteza praznih ruksaka odlučili smo napuniti svoje zalihe sokom. Možete si zamisliti izraz lica kada su nam rekli da se sok kodnog imena pivo u Ohridu ne prodaje poslije 21 h (kao i ostali preparati kodnog imena alkohol). I tako smo tu noć mi, maloljetni delikventi, proveli bez napitka. Dan dva otpočinje jutrom kao i ostali naši dani. Čekala nas je duža vožnja brodom po prekrasnom jezeru Ohrid.
