Bela je u srednjem vijeku bila vlastelinstvo i značajno crkveno središte te trgovište sa sjedištem u današnjem selu Bijela. U ovom mjestu se 1234. godine najprije spominje benediktinska opatija Sv. Margarite „de Bela” koja je u srednjem vijeku bila najznačajnija benediktinska opatija u Slavoniji. Ova opatija u svoje vrijeme mogla je primiti i do 1000 ljudi. Pretpostavlja se da su opatiju izgradili templarski vitezovi nakon povratka iz Palestine, ali postoji i mišljenje da ga je izgradila plemićka porodica Tiboldović od Stupčanice i da se isprva zvao “manasterium Bela sive Grab”. Prema nekim pisanim zapisima ovaj se samostan spominje 1332. godine u pismu Ivana XXII. Položaj na kojem se samostan nalazi mještani nazivaju Turski grad i Zidina, a sami samostan u početcima je zvan Bela ili Grab. Benediktinski samostani u tadašnje vrijeme bili su poznati kao najveća rasadišta kulture, pismenosti i gospodarskog života, a njihovi su samostani bili prvoklasna arhitektonska ostvarenja. Opatija u Bijeloj spadala je u jednu od najvećih na ovom prostoru. Bila je smještena na blagom brežuljku široke doline potoka Stančevca.

Bela je bila i trgovište koje se nalazilo na raskrižju važnih putova. Jedan je dolazio dolinom rijeke Bijele iz Zircha (Sirača), drugi je vodio u Podborje, a treći je dolinom Stančevca i rijeke Toplice vodio u Dobru Kuću. Bijela je u 15. stoljeću bila u sastavu Vranskog priorata, ali se u navodima poreznih obaveza navodi kao zasebno vlastelinstvo. Ono je na sjeveru graničilo s vlastelinstvom Dobra Kuća, a na zapadu s vlastelinstvom Sveti Duh. Belu su zauzeli Turci 1543. godine, ali još u 18. stoljeću su bili vidljivi tragovi nekadašnjeg samostana. U vrijeme kada su ovim prostorom vladale Osmanlije samostan je bio napušten i prepušten propadanju. Pojedini pisci iz tog vremena zapazili očuvane brojne slike s biblijskim motivima, mramorne stupove, velike zidove i opkope koji su nekad čuvali ovaj samostan. Putopisci Piller i Mitterpacher 1782. godine samostan opisuju kao značajnu ruševinu. Svega toga danas više nema jer je okolno stanovništvo koristilo građevni materijal ovog samostana za gradnju svojih stambenih objekata. U selu Bijela nalazi se kamenje ove građevine ugrađeno u temelje mnogih kuća. Ostaci ovog samostana danas su bijedni, ali na slici iz 1905. godine vide se još visoki zidovi i lukovi samostana. Sada je ostao očuvan samo zapadni dio zida. Međutim, temelji koji se nalaze ispod trave i mahovine, te opkop koji se nalazi oko samostana svjedoče o veličini ovog objekta. Površinom to je bila naša najveća građevina. Ovaj samostan se kroz konzervatorsko-restauratorske radove trenutno obnavlja što pridonosi upotpunjenju krajobraza Općine Sirač, ali i razvitku kulturnog turizma. U dosadašnjim arheološkim nalazima pronađeni su brojni predmeti, keramika, kuhinjski lonci, metalni nalazi i brončani predmeti.

Uokolo samostana nalazio se široki opkop koji je sigurno služio obrani od neprijatelja te kako bi otežao pristup istima. Poslije Turaka Benediktinci zauvijek napuštaju naš kraj. Ovaj crkveni red na daruvarskom prostoru bilo je veoma moćan, o čemu govori još jedna njihova građevina- samostan Sv. Jelene Podborske.